,,Smrt na sahrani” iz ugla režisera

Kategorija: Intervju | Autor: Jovana Dautović | Objavljen: 25. januar 2023

U ovom članku, moći ćete da vidite predstavu ,,Smrt na sahrani” iz ugla režisera Nikole Dragaševića.

1. Kako je tekao proces spremanja predstave?

Pozorište iz ugla stvaralaca je i lepo upravo zbog toga što je iznova zabavno, izazovno, stresno…. Ja biram da iznad svega navedenog bude jaka vera da će predstava ispasti u skladu sa najpozitivnijim očekivanjima, koja potom prenosim i na saradnike. Kada se na sve to dodaju radoznalost, želja za igrom, volja za učenjem novog i potvrđivanje starog, kao i ispitivanje novih granica, onda se dolazi do uživanja u procesu rada koje postaje čisto zadovoljstvo koje se teško može zameniti bilo čim drugim.

2. Da li je za tebe veći izazov glumački ili režiserski zadatak?

Pre svega, ja se školujem za profesiju glumca, a režija je afinitet. Ova dva načina izražavanja pozorišne umetnosti su mi uvek delovala kao neodvojiva stvar. Metaforično rečeno, to su dva deteta od iste majke, dva različita zanata koja govore istim jezikom i za cilj imaju istu stvar - pismenu, zanatski jasnu i kvalitetnu predstavu, kao i komunikaciju sa publikom kao porotom u magiji zvanoj pozorišna predstava. Samim tim, obe stavke su izazovne, zahtevaju ozbiljan pristup i traže potpunu posvećenost.
Generalno, glavni izazov za mene je biti koristan u dobroj predstavi, bilo da u njoj unosim tacne kao “Unosač tacne 4”, nosim predstavu na leđima kao neki izazovan lik poput Magbeta, Edipa, Dimitrija Karamazova…, asistiram reditelju ili da u projektu učestvujem kroz bilo koju drugu oblast pozorišne delatnosti. Ako je projekat vredan i kvalitetan, mogu da budem i cepač karata (smeh).

3. Koliko je bilo teško dočarati porodične odnose?

Kada su oni jasni i dobro napisani u tekstu, glumci ih dobro protumače, odrede i interpretiraju vođeni rediteljskim indikacijama, onda ih nije teško dočarati. Štaviše, postane inspirativno, raspiri stvaralačku strast, pa onda postane mnogo teže obuzdati pokrenutu lavinu nego samo dočarati (smeh).

4. Koji su momenti sa proba za tebe bili najzanimljiviji?

Uz dužno poštovanje i zahvalnost na svim lepotama i zanimljivostima koje nosi sam proces rada na predstavi, izdvojiću onaj deo koji se ne tiče same predstave, a ima veze sa njom.
Bez dileme, to su one probe na kojima smo uvežbavali veridbu Nikole Kondžulovića i Sandre Milenković, koja se uspešno realizovala nakon premijere. Tri meseca potpunog opreza, skrivanja i planiranja, o čemu Sandra nije smela da ima niti jednu jedinu pretpostavku. Na probama smo bili profesionalni, ali se dešavalo i da organizujemo probe na kojima neće biti ona i do tančina uigravali veridbu. Kada je ona tu, razvilii smo čitav sistem tajnih znakova komunikacije da nas ne uhvati ili bar nasluti u nešto što bi joj izazvalo sumnju. Na kraju, rezultat je jasan: imamo budući bračni par u teatru i sve ostalo je na nivou anegdote koja će se dugo prepričavati.

5. Šta je bio najveći izazov u kreiranju ove predstave?

“Upakovati” sedamnaest glumaca, naći meru i napraviti komediju koja ima za cilj da “ubode” određena mesta koja će publika prepoznati kao situacije na koje, kroz humor kao glavni alat i drudge scenske znakove, ukazujemo i označavamo ih kao neizbežnu pošast našeg mentaliteta.

6. Šta za tebe predstavlja smrt?

S obzirom da na nju gledam iz ugla Pravoslavnog Hrišćanstva, vere koju ispovedam: fizička smrt je nužni kraj ovozemaljskog puta, prelazak u večnost, susret sa Tvorcem i, prema načinu života na zemlji, određivanje mesta u večnom životu.
Postoji i smrt duha koja može da nastupi tokom zemaljskog života i umnogome ga odredi. Takva smrt je jedina opasnost čoveku i za mene predstavlja protivnika kome svakodnevno zadajem bar po jedan udarac.
Iz ugla ove predstave, Smrt je nešto što ima smisla za humor i ne ljuti se kad prima šale na svoj račun.

7. Da li je bilo kompleksno predstaviti mentalitet jedne porodice i da li misliš da se svaka može pronaći barem u nekom delu?

Porodica kao osnovna i najznačajnija društvena zajednica, nije centar teme ovog komada, ali čini bitni deo njene strukture, a gledalac se može pronaći u bar nekoliko situacija koje su čestim upražnjavanjem postale opšte mesto. Kao što kaže opštepoznati citat klasične literature: “sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način”. Još je veliki Lav Tolstoj uvideo i obelodanio sponu između svih porodičnih zajednica i dijagnostifikovao suštinu na koju svaka porodica može da se nakači, samim tim nije teško pronaći se u mnogim situacijama koje predstava “Smrt na sahrani” nosi sa sobom.



8. Da li se poistovećuješ sa nekim od likova?

S obzirom da sam celu predstavu držao u glavi i da sam pronikao u svaki lik kako bi prvenstveno meni, pa potom i glumcima bilo jasnije ko su ti ljudi i kakvi su njihovi odnosi, poistvećivao sam se često sa svakim od njih iz ugla reditelja ove predstave.
A privatno se trudim da se ne poistovećujem ni sa kim, već da od svakoga “pokupim” ono što prepoznam vrednim i korisnim u ljudskom smislu, a zanimljivim i inspiratvnim u smislu posla kojim se bavim, bilo da je reč o živom čoveku, ili o nekom fiktivnom, sa papira.


Komentari

Šta mislite o ovom članku?

Website Design by Ivan Sibinovic. All Rights Reserved. Copyright 2020.