Kako red nalaže, probudiću vas, preživele
najrođenije, ovog jutra,
Duboko zagledati u poznata i nepoznata
obličja svojih odraza u jedinom nam
gledalištu,
I po dužnosti svojoj, obelodaniću ćutke kraj
ovog rata u kom sam jedina oburvana i
jedina ovenčana.
Kad mi se, pak, zatraži, grandiozno da se
oglasim, kazaću samo –
Buktala sam u čulnosti i pokorno, po
odgovornosti, preuzimam krivicu i
priklanjam se sebi nadživeloj.
Ipak, pre negoli se priklonim, najvolšebnije
molim vas, koje me ovlaženih očiju u
krepkosti svog skokovitog bila posmatrate,
još samo nešto da upitam:
Umete li, tako silno voljive, prostosrdačno
voleti?
Takve, zazorne, umete li mi roditi poneki
pupoljak lakoverja?
Ne uvijajte mi se, molim vas, u
snishodljivosti, već mi kažite umete li
izvioriti s večernjim povetarcem zlatoustu
pesmu o nadolazećim buktanjima ljubavi.
Strah me je, sestre moje vekovne, u ovu
drhtavu zoru, da se pozovem na vas.
U meni je čitava halabuka.
U meni trubnjaju prazne odaje onih čijim
sam raskolačenim očima pre četvrt veka
prvi put ugledala cvat.
Njihove stope su me prvi put vodile da
razgovaram sa zemljom,
Njihove me šake prvi put izvele na plesni
podijum sa kišom.
Nisu mi bile sestre, bile su mi poput majki.
Silno sam ih se nadavala, silno iznuđivala,
silno sam im kićena srca izrabljivala.
Ko će me pomilovati za ovo verolomstvo?
U ovu titravu zoru, jednolika sam im, ali ne i
istovetna.
Kako da se orodim sa sobom, vi, istorodne moje?
Stojim ovako iznovice, otrgnuta od sebe
stare, zblanuta pred novom.
Ja, nebeskom šakom darovana svim vašim
vekovima, istinski ganuta nad lepotom
gipkih vam tela, raznobojnostima snova,
trudom lira,
Ja, počasna veleposednica svih vaših
poroda, orođena s vašim disanjem,
duboko sam skrušena nad upornom
nemogućnošću naslućivanja vam izvorišta.
Ne poznajem vam grotla. Ne poznajem
rukohvat. Ne poznajem lavinu.
Čuvajte mi, tako vam poezije, ovu tajnu.
Gorkim me hranite hlebom, zagledajte me u
sve svoje surovosti, zapljusnite me svim
najogavnijim izlučevinama, ali,
tako vam svih umovanja, naučite me da
prodrem u golu istinu vaših opredeljenja.
Čime, bestelesne moje, da vas nahranim
ovog ezoteričnog jutra?
Šta vam daje snagu? Čime da vas nadojim
ovako avetna, ovako nepotpisana, ovako
onostrana?
Platila bih astronomskim brojkama svojih
jedinih kostiju penušave kostoljupce da
mimoiđu u naletima gladi sve okoštale
poljupce i zagrljaje dojučerašnjeg života.
Svaku bih svoju odbrambenu ćeliju sasvim
pomodrila u borbi sa zaustavljanjem
kraćanja milovanja svojih dojučerašnjih
šaka.
Jedva sam se krišom od vetra plastičara
izvojevala, fantomskom sobom se za
ustrojstvo držala, pa se noćnom tamom
nošena sopstvenoj uzaludnosti podsmevala.
Sve je badava. Sve je badava. Sve je badava.
Pomozite mi, tako vam istinoljublja,
zaustavite ovaj pomor.