Aktuelnosti

Intervju: glumac Nikola Dragašević

Marija Mijajlović 19.03.2020.

Prvi susret sa ovim gospodinom protekao je tako što smo se pri upoznavanju rukovali i čim sam mu rekla šta studiram trznuo se i rekao: „Auu sad moram ruke dobro da dezinfikujem.“

Bio mi je maksimalno antipatičan. Međutim, malo po malo pokazivao je koliko je kvalitetan. Izuzetno vredan, elokventan, kreativan, pun ideja, maštovit, a uz to duhovit i pravi prijatelj. Malo po malo i eto trenutno ga smatram jednim od najkvalitetnijih ljudi koje poznajem.

Upoznajte Dragaša.

1. Predstavi se na sebi svojstven način.

- Nikola Dragašević, rođen turbulentne 1996. godine u jugozapadnoj Srbiji za vreme Slobine vladavine, te mi je zato uskraćena mogućnost da u biografiju stavim da sam bio Titov pionir. Kad sam bio mlađi, hteo sam da se zovem Vlado Georgijev, ali su mi rekli da je to ime već zauzeto pa su mi dali ovo, inače jako retko ime u Srbiji - Nikola. Ne volim sve što vole mladi, al' sam mlad i zdrav kao ruža, živim za umetnost, ponekad i od umetnosti i konstantno jurim perfekciju iako mi stalno izmiče.

2. Koliko dugo si zaljubljenik u glumu?

- Ljubav prema glumi sam prvi put javno iskazao u nekoj predškolskoj priredbi i tada sam osetio nešto čudno u stomaku kada sam među stotinak klinaca ugledao svog najboljeg druga koji me je čudno posmatrao dok sam ja iz sveg glasa preklinjao Deda Mraza da ne skreće sa staze. Kasnije sam saznao da se to stanje stručno zove adrenalin izazvan tremom i želeo sam da se ponovi još dosta puta. Valjda je tako počelo. Sećam se da sam u tom periodu dosta vremena provodio ispred TV-a, jedva čekao emisije Indexovog radio pozorišta i divio se imitacijama koje su izvodili Mićko i ekipa. Pamtim da sam, verovatno inspirisan ovom ekipom, dosta voleo da zabavljam ljude na porodičnim okupljanjima imitirajući političare, a nedavno mi je komšinica otkrila da sam i klince iz kraja maltretirao okupljajući ih i izvodio im neke improvizovane predstavice. E, onda sam na TV-u naleteo i na kultnu „Audiciju“ i „Nikad izvini“ i to me definitivno pokrenulo da se ubacim u neke školske priredbe, a kasnije u amatersko pozorište mog rodnog kraja... Da ne pričam o imitacijama po školi kada su me profesori izvodili pred tablu i tražili da ih imitiram, jer se pričalo po školi da mali Dragašević oponaša autoritete. I eto, valjda je tada i tako počelo, i do današnjeg dana sa istom strašću pristupam svakom novom glumačkom zadatku.

3. Na kojim si projektima sve do sad radio?

- Imam negde zapisan tačan broj komada i broj izvođenja, a ne bih navodio da ne bih zaboravio nešto značajno. Uglavnom, imam mnoštvo uloga u dečijim, omladinskim i večerenjim predstavama u pozorištu Doma kulture „Jovan Tomić“ u Novoj Varoši, kasnije se broj povećao kroz mnoge pesničke večeri i predstave u studentskim trupama, od kojih sam jednu i osnovao - Amfiteatar - i to iskustvo mi je bilo prelomno za mnoge stvari u glumi čije plodove danas ubiram ili ću tek ubirati... Naravno, posebno izdvajam 4 komada u Teatru Ulica i nadam se da će taj broj u budućnosti biti trocifren (smeh). Takođe, snimio sam i mnoštvo kratkometražnih filmova, igrao epizodne uloge u nekoliko TV serija, a trenutno snimam seriju "Tate" na TV Prva i pripremam jedan film.

4. Na koji način si pripremao ulogu Jovana u komadu „Tamo negde u centru sveta gde nas nema više...“?

- Ova predstava je moj prvi projekat u Teatru Ulica i samim tim imam specijalan odnos prema njoj. Mnogo energije i želje za dokazivanjem su mi prve asocijacije na specifični proces rada od dva meseca u kome sam se odomaćio, zbližio sa mnogim ljudima i naučio koliko je važno da ceo ansambl diše kao jedan organizam. Nikad pre ovog projekta nisam doživeo da ceo ili bar pola ansambla plače iza kulisa s jednakom emocijom kako na prvim progonima, tako i na samim izvođenjima, što znači da smo uspeli da postignemo jedinstvo, iako smo sve scene, zbog specifične dramaturgije, pripremali parcijalno. A Jovan kao Jovan, budala za sve pare, valjda mi zato i nije bilo teško da ga pripremim i igram (smeh).

5. Koliko je bilo teško spremiti ulogu Vlade obzirom da je bilo potrebno spremiti je u jako kratkom roku?

- Ne volim da budem alternacija. Ne iz sujete što nisam u prvoj podeli, već zato što dolazim na gotov proizvod i nemam previše kreativnog prostora da dam lični pečat, samim tim se stvaraju izvesni pritisci i opterećujuće obaveze jer je ansambl uigran i naviknut na energiju kolege prethodnika koji je napravio lik i samim tim dolazi do besmislenih poređenja i začudnih očekivanja... Igrajući Vladu jesam uživao i ta dva iskustva su bila interesantna (pogotovo gostovanje u Banjoj Luci), ali ako ne moram opet, ne bih (smeh).

6. Kako je na tebe uticao rad na dečijoj predstavi?

- Uticao je terapeutski. Pre svega jer sam morao da promenim boju glasa i načinim je uvrnutijom (što i inače radim u trenucima dokolice), kao i da oslobodim iskonsku energiju malog Nikole (onog od pre 15-ak godina), što i nije bilo teško, s obzirom da mi je ta energija i prirodna kad se izolujem od izveštačene ozbiljnosti sveta odraslih. „Tri zlatne vlasi“ su predivno iskustvo, a deca su najzahvalnija publika, uvek otvoreno kažu šta misle i samim tim dobro treniraju glumčevu spremnost na improvizaciju, a ta disciplina mi je najdraža (smeh). Ova predstava je puna igre, pesme, nepredvidive interakcije i smeha što često dovodi da se i mi sami previše zaigramo, a posledica toga je nekontrolisan privatan smeh u sred predstave (smeh).

7. Kako su tekle pripreme za „Rogove u vreći“ i na koji način si pristupio liku Luke?

- Ah, ti Rogovi... (smeh). Luka je onaj lik koji „klikne na keca“. Nisam se spremao za audiciju, ali kako sam pročitao prvu repliku, lik je „izleteo“ i znao sam da ga „imam“. Iako sam ga pravio da bude dramski, na kraju je ispalo nešto sasvim drugačije, zahvaljujući rediteljevoj želji da nečitljiv i monoton tekst (kakav je ovaj u originalu) obojimo apsurdom i okrenemo na humor. Iako se trudim da u svemu što radim nemam omiljeni projekat/ulogu (jerbo su mi svi kao deca, jelte), Rogove moram maaaaaalo izdvojiti... Valjda zato što smo svi do jednog beskrajno uživali u pravljenju predstave i pustili je da se napravi sama od sebe... u rekordnom roku od 15 dana. Svakako, ovu predstavu bih igrao svaki dan do kraja života sa jednakom strašću i na sve to tražio još toliko (smeh).

8. Koliko dugo se baviš muzikom i kako si počeo?

- Za glumu i muziku vezujem 2006. godinu kao prelomnu. Tada sam odigrao prvu ozbiljniju predstavu na velikoj sceni, otkrio ćaletove ploče i dobio svoju prvu gitaru. Muzika i gluma za mene predstavljaju ono što su roditeljima deca: ne znaš koje više voliš, a ne smeš da ih razdvajaš jer će ovo zapostavljenije da se ljuti. Ali s druge strane, kad od jednog želim da se odmorim, pređem na ovo drugo i tako u nedogled... A kad se umorim i od jednog i od drugog, pišem poeziju (smeh).

9. Gde sebe vidiš za 20 godina?

- Muzičarskoj strani moje ličnosti je najvažnije da pregura 27. pa ću posle lako isplanirati gde ću i šta ću sa 44.(smeh).

Pročitajte još:

Naši glumci u novom spotu

Intervju sa Dadom

„Uličica“

Repertoar

Vidi sve aktuelnosti