Naše misli

Dom bez doma

Marija Mijajlović 10 Januar 2020

Moje ime je Minka… Ili me bar tako zovu… Imam devet godina… Ili bar tako kažu... Znate, ja sam dete iz doma za nezbrinutu decu. Tu živim od kako sam se rodila, iako ne znam gde sam se tačno rodila ni ko me je rodio. Ja nemam mamu i tatu. Nikad ih nisam ni imala. Jednom je bila jedna žena koja je htela da bude moja mama i čula sam da joj je vaspitačica Taca rekla da je moja prava mama mene ostavila na pragu doma jedne noći. Niko ne zna ko je bila ona. Šta je Taca dalje pričala nisam mogla da čujem jer su me ostali vaspitači videli kako prisluškujem i oterali su me u sobu. A da, sećam se da joj je spomenula moju kraću levu nogu. To je jedini put da je neko hteo da me uzme iz doma, a ta žena se više nikad nije vraćala da opet pita da bude moja mama. Baš šteta…

Ponadala sam se da ću saznati kako je šetati ulicom izvan kapije doma. Nama ne daju da izlazimo iz dvorišta… Ali pričala nam je Esma kako je ona išla u školu, kako se igrala sa drugarima iz komšiluka pre nego što je došla ovde. Mada ja svima pričam da njoj ne treba verovati jer je već dovoljno slagala. Ona ima trinaest godina i stalno nosa neko dete sa sobom i priča kako ga je ona rodila, a lepo su nas učili da deca ne rađaju decu. Jel da da mi deca ne možemo biti prave mame mlađoj deci? Eto, ja vam kažem da je Esma izmislila to svoje venčanje i da laže kako je ona mama toj bebi. A to što je bila modra kad je došla u dom, verujem da je tata tukao. Nije nju jedinu ovde tata tukao, mnogo dece odavde su još, kao bebe, jedva preživeli batine od mame, tate, strica, babe ili nekog drugog. Zato i jesu ovde. A ja bih volela da osetim i takve batine samo da imam mamu ili tatu.. Ili i mamu i tatu...Ma samo da imam nekoga na koga ličim.

dom-bez-doma.jpg

Pročitajte još:

Kad nas ponos pobedi

Svejedno

Beskraj

I papir je lutrija

Svi naši radovi