Kao jedini izlaz parče papira,
da li iko sem nas zna kad ti rima ne da mira,
pesma u glavi svira,
kad ti u grudima igra jer predugo ćutiš
pa te kida i misao skita,
do kože skida i ne možeš da zaspiš,
za vazduhom vapiš kao da se daviš,
posežeš za novim,
za boljim
i gle čuda
u ruci mastilo,
ispred tebe ništavilo,
papir prazan а ulica bruji, pesnik piše pesmu koju niko neće čuti ,
ali slutim,
da ni iz čega sazdan,
pred papir stanem ko pijanac pred prazan kazan,
pitam se je l ovo dar ili kazna,
jer postaje navika..
Ulazi u krv sve više,
od kad sam počela da pišem,
oko mene sve postalo je tiše ,
čak lepše zvuče oluje i kiše , sve sto nije kliše ,
pišem,
lakše je tako,
reči nekad raseku više nego staklo,
proste,
razume ih svako
pa punim penkalo,
po prstima rasuto mastilo
kao da me vaskrslo, upropastilo mastilo
šta god da radim kažu da me spasilo
kao strašilo
ne umem više sa ljudima, ovo nije dar više lutrija, možda i sudbina, izaberi brojeve velika je kutija,
lutrija
mozda dobitna,
vidiš listić, kupi ga...