Nemoj da plačeš.
Ne znam.
Niko ne zna.
I do tada neće znati.
Tada ćeš biti tu.
A kad budeš tu biće ti svejedno.
Ako je svejedno onda nemoj da plačeš.
Ne popunjavaj sekunde u prošlosti krivicom i ne predaj se.
Ne plaši se snova i veštačkog cveća.
Nećeš izgubiti uspomene, čućeš svaku sliku koju pogledaš.
Videćeš sve još uvek na istom mestu.
Zaboravi vrisak i prve suze.
Seti se očiju koje su te gledale i ruke koja te je držala.
Udahni mnogo puta i reci gotovo je.
Neće zaista biti.
Tek će onda početi povrede
posekotine svećom,
modrice crninom,
opekotine zemljom,
slomljene kosti zagrljajima i šamari sažaljenjem.
Sve će boleti.
Jedno po jedno, a nekad i zajedno.
Lečićeš se nesanicom, besom, odustajanjem, pričanjem, ćutanjem, a najviše plakanjem.
Zato je glupo da ti kažem nemoj.
Moraš, zato što ne znaš.
Ne znam ni ja.
A kad budemo znali biće nam svejedno.