Naše misli

Ogledalo

Marijana Mandić 24.11.2019.

Kako red nalaže, probudiću vas, preživele

najrođenije, ovog jutra,

Duboko zagledati u poznata i nepoznata

obličja svojih odraza u jedinom nam

gledalištu,

I po dužnosti svojoj, obelodaniću ćutke kraj

ovog rata u kom sam jedina oburvana i

jedina ovenčana.

Kad mi se, pak, zatraži, grandiozno da se

oglasim, kazaću samo –

Buktala sam u čulnosti i pokorno, po

odgovornosti, preuzimam krivicu i

priklanjam se sebi nadživeloj.

Ipak, pre negoli se priklonim, najvolšebnije

molim vas, koje me ovlaženih očiju u

krepkosti svog skokovitog bila posmatrate,

još samo nešto da upitam:

Umete li, tako silno voljive, prostosrdačno

voleti?

Takve, zazorne, umete li mi roditi poneki

pupoljak lakoverja?

Ne uvijajte mi se, molim vas, u

snishodljivosti, već mi kažite umete li

izvioriti s večernjim povetarcem zlatoustu

pesmu o nadolazećim buktanjima ljubavi.

Strah me je, sestre moje vekovne, u ovu

drhtavu zoru, da se pozovem na vas.

U meni je čitava halabuka.

U meni trubnjaju prazne odaje onih čijim

sam raskolačenim očima pre četvrt veka

prvi put ugledala cvat.

Njihove stope su me prvi put vodile da

razgovaram sa zemljom,

Njihove me šake prvi put izvele na plesni

podijum sa kišom.

Nisu mi bile sestre, bile su mi poput majki.

Silno sam ih se nadavala, silno iznuđivala,

silno sam im kićena srca izrabljivala.

Ko će me pomilovati za ovo verolomstvo?

U ovu titravu zoru, jednolika sam im, ali ne i

istovetna.

Kako da se orodim sa sobom, vi, istorodne moje?

Stojim ovako iznovice, otrgnuta od sebe

stare, zblanuta pred novom.

Ja, nebeskom šakom darovana svim vašim

vekovima, istinski ganuta nad lepotom

gipkih vam tela, raznobojnostima snova,

trudom lira,

Ja, počasna veleposednica svih vaših

poroda, orođena s vašim disanjem,

duboko sam skrušena nad upornom

nemogućnošću naslućivanja vam izvorišta.

Ne poznajem vam grotla. Ne poznajem

rukohvat. Ne poznajem lavinu.

Čuvajte mi, tako vam poezije, ovu tajnu.

Gorkim me hranite hlebom, zagledajte me u

sve svoje surovosti, zapljusnite me svim

najogavnijim izlučevinama, ali,

tako vam svih umovanja, naučite me da

prodrem u golu istinu vaših opredeljenja.

Čime, bestelesne moje, da vas nahranim

ovog ezoteričnog jutra?

Šta vam daje snagu? Čime da vas nadojim

ovako avetna, ovako nepotpisana, ovako

onostrana?

Platila bih astronomskim brojkama svojih

jedinih kostiju penušave kostoljupce da

mimoiđu u naletima gladi sve okoštale

poljupce i zagrljaje dojučerašnjeg života.

Svaku bih svoju odbrambenu ćeliju sasvim

pomodrila u borbi sa zaustavljanjem

kraćanja milovanja svojih dojučerašnjih

šaka.

Jedva sam se krišom od vetra plastičara

izvojevala, fantomskom sobom se za

ustrojstvo držala, pa se noćnom tamom

nošena sopstvenoj uzaludnosti podsmevala.

Sve je badava. Sve je badava. Sve je badava.

Pomozite mi, tako vam istinoljublja,

zaustavite ovaj pomor.

Pročitajte još:

„Ne ceniš me dovoljno danas koliko si me juče cenio” - Marija Mijajlović

„Budi mi prijatelj pre svega” - Sofija Đurić

„Zašto volim glumu” - Katarina Jovanović

„Nostalgija” - Dušan Veselinović

Naše mislli